Noviji srpski pripovjedači (1907): P. Kočić, M. Uskoković, B. Stanković, Sv. Ćorović, M. Budisavljević, R. Domanović, I. Ćipiko

Pošto su ostali pisci uvršteni u ovu zbirku svima dobro poznati (vidi slike za sadržaj), posvetićemo par rečenica o Milanu Budisavljeviću, za koga je danas retko ko čuo. Da je Milan Budisavljević svrstavan u sam vrh tadašnje literarne scene svedoči i ova knjiga Noviji srpski pripovjedači, štampana u Zagrebu, 1907. godine, u kojoj je predstavljen sa dve pripovetke (Na Crnom Vrhu i Jakov Skendžić), u društvu Ćorovića, Stankovića, Domanovića, Ćipika, Kočića i Uskokovića. Zašto je Milan Budisavljević jedini među pobrojanim imenima ostao gotovo nepoznat − ostaje nepoznato.

Milan Budisavljević (1874—1928) je bio srpski književnik. Klasičnu filologiju diplomirao je u Zagrebu. Kao profesor je radio u gimnazijama u Zagrebu, Karlovcu, Gospiću i Sremskim Karlovcima. Pisao je pripovetke, književnoistorijske članke i prikaze dela pojedinih pisaca.  Književnim prilozima sarađivao je u Vijencu, Životu, Brankovom kolu, Hrvatskoj njivi, Bosanskoj vili, sarajevskoj Nadi, Letopisu Matice srpske. U periodu 1905—1912. bio je urednik Brankovog kola. Napisao je dve knjige pripovedaka Bijedni ljudi (Zagreb 1899.) i Tmurni dnevi (Mostar 1906.) u kojima iznosi život krajiške sredine. U Glasniku Narodnog veća (Sremski Karlovci 1918) objavio je delove nedovršene tragedije Momir i Grozdana. Preveo je u stihu Euripidovu tragediju Medeja (Zemun 1920).