Nisu sve Švabe opasne, sinko – reći će ona baba – opasan je Švaba koji govori naški. Vasilije se trudi da zapodene razgovor sa mnom, zapitkuje: Koji su to ljudi otud što govore ko i mi, Milutine, da l’ su to oni Južni Sloveni o kojima nam pričaju oficiri? Da je sreće, Vasilije, ti bi meni o našim kućama pričao, ti bi o našim sokacima, o vinogradima... Je li, bre, Milutine – povuče me opet Vasilije za rukav i zaustavi, i u oči mi se zagleda – da se mi o Turke ne ogrešismo? Ja ga gledam, da nije šenuo – kako mi možemo o Turke, naše stare zlotvore, da se ogrešimo. A on, vako, trlja bradu. Mi smo, kaže, protiv Turaka grdno ratovali al, ruku na srce, vakog jada i srama od nji ne videsmo – pokazuje na jedno detence ubijeno ...